Rade Šerbedžija o previsokim hrvatskim cijenama i igri Vatrenih: 'Nisam zadovoljan, prespori su'

Stotinu puta na Brijunima je odigrao Kralja Leara. A ove godine će ga, kažu, igrati zadnji put. Glumio je u filmovima s Tomom Cruisom i Angelinom Jolie, Valom Kilmerom i Christianom Baleom.

Glumio je i u Harryu Potteru i Downtown Abbey. U Batmanu i X-menu. Jedan je od naših najuspješnijih glumaca u Hollywoodu, a uoči 80. rođendana nije nimalo usporio. Svira u bendu i nastupa, na Brijunima mu uskoro počinje nova sezona.

Gost RTL Direkta kod Mojmire Pastorčić je Rade Šerbedžija.

MINISTAR U DIREKTU /

Tonči Glavina kod Mojmire o Johnu Malkovichu i sezoni: 'Svakako će doći do korekcije cijena'

Kralj Lear. Stvarno ćete ga ove godine igrati zadnji put?

Spominjalo se. Zapravo je priča o tome počela kad je moja kći Nina, ispred svojih sestara, zahtijevala od mene da prestanem igrati Kralja Leara.

Ja sam joj rekao: „Nina, u redu, tvoja odluka da prestaneš igrati Cordeliju, jer je jedno vrijeme igrala Cordeliju, mene je jako iznenadila jer si je igrala odlično. A zašto si prestala?” Ona je rekla da ne želi biti glumica.

Ja sam rekao: „Super”, jer je to igrala sa 16 godina, nije bila profesionalna glumica. I neće se time ni baviti. Završava doktorat iz antropologije u Engleskoj.

A ja kažem: „To je moj život. Ja nemam ništa drugo osim glume.” Ona se zapravo bojala, kao i moje druge kćeri, da ću se povrijediti na tom Kralju Learu zbog toga što već imam godine. A onda sam imao problema s kukom. Nekoliko zadnjih godina bilo mi je teško igrati. Iako sam super šepao, uvjerljivo.

Za Kralja Leara. Onda sam operirao kuk kod doktora Čengića. Stavio mi je novi kuk koji odlično funkcionira i sada mogu trčati po toj tvrđavi. Ali sam rekao da više neću igrati Kralja Leara. Ne zato što sam obećao kćerima jer se boje, nego zato što mislim da je bilo dosta.

Vidjela sam onu scenu gdje prevrćete željezni stol od 150 kilograma, dakle Shakespeare nije samo glumački nego i fizički zahtjevan.

Pa da. Kada se završi taj prvi čin, onda kažu da neki od gledatelja dolaze probati dignuti taj stol. Pa vide da je stvarno težak.

Jest, težak je. Ali u tom trenutku, kad je glumac u ulozi, njemu ništa nije teško. Ponekad dođe do neke posebne energije koje možda nema u privatnom životu. Ali u tom času ja to mogu učiniti.

Onda obećavam Lenki i kćerima da te večeri sigurno neću baciti stol. I onda dođem blizu njega i kažem: „Ma hajde...” Pa ga bacim.

Možda nije pristojno javno govoriti nečije godine, ali uskoro vam je 80. rođendan. I dalje snimate, putujete, u Manchesteru snimate za Netflix? Kreće nova sezona u kazalištu. Nema stajanja...

Pa znate što, godine su stvarno privatna stvar svakog čovjeka. Kao što ni vrijeme nije baš ono što mislimo da jest i da protječe. Ne vjerujem baš u sekunde i minute i sve to skupa.

Kako da kažem, što je to 70 godina, na primjer? To je sedam puta dječak od deset godina. A deset godina prođe ovako. Ti si star onoliko koliko se osjećaš.

Moj otac je živio 104 godine. Svi u mojoj obitelji živjeli su jako dugo. Oni koji nisu ubijeni ili nastradali nesretnom smrću u prošlosti. Jer ovo je opasan kraj u kojem živimo stoljećima.

Dakle, imam dobru genetiku. Ali opet, i pored toga, sve je tu u glavi, u tome kako se osjećaš. Ja se osjećam kao netko tko je i dalje zainteresiran, tko je radoznao. Volim život. Volim društvo. Prijatelje.

'ČUJEM DA JE PREKRASNA' /

Umjesto sunca i mora, pokazali smo karakter: 'Predivna je hrvatska grintavost Johna Malkovicha'

Kreće uskoro nova sezona kazališta na Brijunima, što novo slijedi ove godine?

Ja ne znam puno o tome što je novo. Krivo ste pitanje meni uputili. Ne znam točno što će sve biti. Znam da igramo Antigonu, u malom rimskom kazalištu. To nije na Brijunima, nego u tom bivšem rimskom teatru, gdje je sada napravljeno novo malo rimsko kazalište.

Tamo stane oko 2.000 gledatelja. Prošle godine smo to odigrali za našu 25. godišnjicu. To je jedna zanimljiva predstava koju je Lenka odlično režirala. Antigona je, prije svega, nakon 2.000 godina prvi put igrana na tom prostoru, gdje je vjerojatno bila izvođena još u vrijeme Rimljana, u amfiteatru.

I onda ćemo ove godine to ponoviti. U predstavi igraju Maja Izetbegović, Ervin Bravo, Dženana Džanić, sarajevski studenti, naši riječki studenti, a Damir Urban igra Tiresiju. Tu je i naša Kata Bistrović koja igra majku, moju ženu i tako dalje. To je strašno zanimljiva predstava.

To igramo krajem srpnja u Brijunskom kazalištu. A ovdje još igram Kralja Leara, te četiri predstave. Imat ću koncert. Onda još igramo neke naše predstave.

Imamo i novu premijeru koju režira Lenka. To je jako zanimljiv komad engleskog pisca Ronalda Harwooda. On je dobio Oscara za scenarij filma „Pijanist”. Savršen je pisac.

To je komad o čuvenom njemačkom dirigentu koji je nakon rata bio osuđen jer je dirigirao u Berlinu za vrijeme Drugog svjetskog rata pa su ga optužili za suradnju. Ali su ga na kraju oslobodili. Jako je zanimljiva priča o odgovornosti i krivnji.

Imamo i puno predstava koje nam dolaze u okviru festivala Ruta, iz cijele regije. Sedam predstava iz svih glavnih gradova: Beograda, Ljubljane, Skopja, Sarajeva i Podgorice.

Godinama ste živjeli u Americi, biste li sada mogli živjeti u Trumpovoj Americi?

Kako da vam kažem, to je zanimljivo pitanje. Možda bih opet na neko vrijeme. Falio bi mi Los Angeles. Volio sam taj grad, tu tišinu. Stanovali smo u Santa Monici, pa onda blizu Santa Monice u drugoj kući.

Volio sam otići tamo blizu oceana, biti po tim barovima, gledati NBA ligu, ići u dobre restorane. Volio sam i naš obiteljski život, kuću. Pravili smo partyje. Dolazili su mnogi poznati glumci i glumice.

Uvijek je bilo zabranjeno mojim gostima da ih ispituju ili da se slikaju s njima. Tako je atmosfera bila opuštena. Po tome mi nedostaje Los Angeles. I klima je fantastična.

Nedostaje mi i moj Vlado Relaković, koji je nažalost umro prije nekoliko godina, a s kojim sam igrao tenis svaki dan. Zamislite ovdje je januar, a mi tamo igramo u kratkim hlačama i majicama. Klima je vječno proljeće.

Dakle, to mi nedostaje. A opet, sada sam se naviknuo na svoj život u Hrvatskoj, na Istru, gdje živim, u jednom malom selu. Na prijatelje s kojima se družim. Na prijatelja s kojim idem u ribolov. U kafanu kod mog Silvana. Igramo briškulu i trešetu. Što može biti bolje od takvog života...

'TO NIJE SLUČAJNO' /

Oporba optužuje Vladu za rast cijena: 'Postali smo zemlja smrznutih proizvoda'

Čini li Vam se da je Hrvatska u zadnjih godinu dana postala konzervativnija?

Ne bih ja davao ocjene Hrvatskoj. To se odmah može krivo shvatiti. Ja prema Hrvatskoj imam osjećaj kao prema svojoj domovini, koju volim i koja je meni najljepša na svijetu.

A druge stvari, kako da kažem... Ima dobrih stvari, ima divnih stvari. Mladost je uvijek super. Imamo uspješan sport. Imamo i dobru umjetnost. Osvajamo nagrade u Cannesu i nominacije za Oscara. To su sve fantastične stvari.

Kad smo kod dobrih stvari, kako Vam se sviđa promotivni film s Johnom Malkovichem?

Super. Inteligentno, kao što je i John Malkovich inteligentan čovjek i sjajan glumac. Baš je onako sjajno reklamirana ta zemlja. Tako da sam bio ponosan na to kako je to napravljeno o Hrvatskoj. To je onaj bolji dio Hrvatske na koji sam bio ponosan.

Nažalost, on nije istinit. Jer mnoge stvari nisu takve. Recimo, meni je grozno kad vidim kako se turizam odvija kod nas. Kako je sve postalo užasno skupo. U ta dva mjeseca vrlo je važno zgrabiti što više love. A nismo svjesni da smo u ta dva mjeseca domaćini ljudima iz cijelog svijeta koji dolaze u ovu zemlju da vide kakva je. Neki dolaze prvi put.

Bilo bi lijepo da ponesu lijepe uspomene. A kod nas je sve nekako... Turizam je postao agresivan i cijene su previsoke. Ja putujem po svijetu, a kod nas je sve skuplje nego u Španjolskoj. A Španjolska je božanstvena. Uđeš tamo u restoran i još uvijek možeš pristojno jesti. Ja sam dobrostojeći čovjek, da se razumijemo. Nisam sirotinja. Ispričavam se što to tako kažem.

Jer mene boli što danas ima siromašnih ljudi u ovoj mojoj zemlji. To je jedna stvar koja mi se ne sviđa. Ne sviđa mi se što su profesori na sveučilištu siromašni. Što su učitelji među najsiromašnijima. Što su razne normalne profesije na rubu egzistencije u ovoj zemlji.

Ne možemo se lagati, zar ne? Moramo reći istinu. E, to mi se ne sviđa.

Pratite li Svjetsko prvenstvo, navijate li?

Pratim. Naravno da navijam. Ali nisam zadovoljan kako igraju. Odmah da kažem.

Jer sam igrao nogomet gotovo poluprofesionalno. Igrao sam mali nogomet za Tiffany i veliki za Slobodu Podsused, sa svojim dečkima. Dosta se razumijem u nogomet. Mislim da presporo igramo u srednjem redu. Moramo brže igrati, brže prenositi loptu i biti opasniji. Pogledajte kako igraju ti mladi ljudi iz Brazila, recimo. Mladi dečki. Brazil i sve te reprezentacije.

Pogledajte kako je Bosna odigrala zadnju utakmicu, fantastično. Sve su to mladi dečki i to je važno. Važna je brzina. Gledam s oduševljenjem te nove reprezentacije iz Afrike, iz Južne Amerike i iz Amerike općenito. Kako brzo igraju nogomet. To je budućnost. Ja mislim da je naša reprezentacija prespora.