Kako je najveća zagonetka modernog tenisa promijenila život nakon rane mirovine

Bio je jedan od onih igrača zbog kojih se tenis gledao na rubu sjedala. Argentinac armenskih korijena, David Nalbandian, posjedovao je talent koji se viđa jednom u generaciji - čistu, sirovu vještinu koja mu je omogućila da u svojim najboljim danima pobijedi bilo koga na svijetu.

finale queensa /

Pavić i Arevalo su na korak do trofeja, ali sada ih čeka najbolji par svijeta

Njegov dvoručni bekend, smatran jednim od najboljih ikada, bio je oružje kirurške preciznosti. Pa ipak, njegova karijera ostaje jedna od najvećih zagonetki modernog tenisa. Priča o njemu nije samo priča o pobjedama, već i o temperamentu, propuštenim prilikama i nezasitnoj gladi za adrenalinom koja ga je s wimbledonske trave odvela na prašnjave staze argentinskog relija.

Priča o Davidu Nalbandianu počinje daleko od teniskih centara, u malom gradu Unquillu, u argentinskoj provinciji Córdoba. Njegova obiteljska povijest duboko je ukorijenjena u tragediji i preživljavanju. Njegov djed s očeve strane, Kevork, kao dječak je pobjegao pred armenskim genocidom, skrivajući se na brodu kako bi stigao do Francuske, a potom i Argentine. Ta borbenost kao da se prelila na Davida. U zemlji gdje je zemljana podloga religija, David je svoje prve udarce izveo na betonskom terenu koji je njegov djed uz pomoć prijatelja izgradio u dvorištu. "Bilo je to kao da igramo na smetlištu", prisjetio se jednom. "Ljudi su nas gledali kao izvanzemaljce."

Dok su njegovi sunarodnjaci sanjali o Roland Garrosu, mladi David je bio očaran nečim drugim. "Kod kuće smo gledali puno tenisa. Kao klinac, bio sam zaslijepljen Beckerovim nastupima u Wimbledonu. Taj je tip bio takav karakter, skakao je, bacao se... Od tada sanjam o osvajanju tog turnira." Taj san ga je vodio. Kao junior, osvojio je US Open pobijedivši u finalu vršnjaka Rogera Federera, a već 2002. godine, kao 20-godišnjak, stigao je do finala seniorskog Wimbledona. Bio je to blistav uspon, iako je u juniorskim danima na istom turniru bio diskvalificiran jer je zakasnio na meč polufinala. Već tada, svijet je mogao naslutiti da s Nalbandianom nikada neće biti dosadno.

Kada je bio na vrhuncu, Nalbandian je bio nezaustavljiva sila. Jedini je Argentinac u povijesti koji je stigao barem do polufinala na sva četiri Grand Slam turnira, dokazujući svoju svestranost na svim podlogama. Njegov najveći trenutak, trijumf koji savršeno sažima njegovu karijeru, dogodio se 2005. godine na završnom Masters turniru u Šangaju. Nekoliko dana prije turnira, Nalbandian je već bio na odmoru. "Nikad nisam zamišljao da bi me mogli zvati, već sam pripremio štapove za pecanje", priznao je. No, nakon niza otkaza drugih igrača, stigao je poziv. Sjeo je na avion, prošao tri leta i dva presjedanja i stigao u Kinu. U finalu ga je čekao Roger Federer, tada na vrhuncu moći, s nizom od 35 uzastopnih pobjeda. Švicarac je poveo 2:0 u setovima, no Argentinac se vratio iz ponora i u petom setu, nakon gotovo četiri i pol sata borbe, slavio u tie-breaku. Bio je to jedan od najvećih preokreta u povijesti tenisa.

Dvije godine kasnije, 2007., ponovno je šokirao svijet. Na Mastersu u Madridu postao je tek treći igrač u povijesti koji je na istom turniru pobijedio prvog, drugog i trećeg igrača svijeta - Novaka Đokovića, Rafaela Nadala i Rogera Federera. Samo dva tjedna kasnije, ponovio je uspjeh u Parizu, gdje je u finalu opet svladao Nadala. Unatoč tim bljeskovima genijalnosti, mnogi ga smatraju jednim od najboljih tenisača koji nikada nisu osvojili Grand Slam naslov. Prečesto bi ga zaustavile ozljede ili manjak mentalne čvrstoće u ključnim trenucima, kao u polufinalu Australian Opena 2006. protiv Marcosa Baghdatisa, kada je ispustio vodstvo od 2:0 u setovima.

Koliko god je bio poznat po talentu, toliko je bio poznat i po svom vatrenom temperamentu. "Uvijek sam mislio da imam divlju stranu, ali zapravo sam pomalo lud. I sviđa mi se to", rekao je jednom nakon što je skočio bungee s Dunavskog tornja u Beču, visokog 152 metra, tijekom slobodnog dana na turniru. Ta neustrašivost imala je i svoju mračnu stranu. Najozloglašeniji incident dogodio se 2012. godine u finalu Queen's Cluba protiv Marina Čilića. Nakon što je izgubio servis, Nalbandian je u naletu bijesa nogom udario u reklamni pano ispred linijskog suca. Komad drva se slomio i ozlijedio suca, uzrokujući krvarenje na njegovoj nozi. Uslijedila je trenutna diskvalifikacija, novčana kazna i istraga policije zbog napada. "Bio je to najgori trenutak moje karijere", priznao je, ali šteta je već bila učinjena. Ta slika postala je simbol demona s kojima se borio tijekom cijele karijere. Njegova strast je bila i njegova najveća snaga i najveća slabost, što se posebno vidjelo u Davis Cupu. "Imam Davis Cup u krvi", govorio je, ali ta ga je strast ponekad vodila u sukobe sa suigračima i medijima.

Nakon što ga je ozljeda ramena 2013. godine prisilila na mirovinu u 31. godini, Nalbandian nije stao. Zamijenio je reket volanom i posvetio se svojoj drugoj velikoj strasti - reli utrkama. Odrastao u Córdobi, domu argentinske etape Svjetskog reli prvenstva, oduvijek je bio zaljubljenik u motore. Još tijekom teniske karijere osnovao je vlastiti tim, Tango Rally Team. Nakon povlačenja, u potpunosti se posvetio natjecanju u argentinskom reli prvenstvu. Prijelaz nije bio lak i uključivao je nekoliko opasnih nesreća, no Nalbandian je ustrajao, tražeći isti adrenalin koji mu je donosio tenis. U kasnijim godinama, vratio se tenisu kao trener, surađujući s Miomirom Kecmanovićem i Grigorom Dimitrovom. "Sviđa mi se njegov pogled na sport i život. On uživa u svakom danu i izvan sporta", objasnio je Dimitrov, potvrđujući da je Nalbandian pronašao ravnotežu koja mu je možda nedostajala dok je bio na terenu.

David Nalbandian ostat će upamćen kao zagonetka. Igrač nevjerojatnog dara čija je vitrina s trofejima mogla biti mnogo bogatija. No, njegova ostavština nije samo u statistikama. On je podsjetnik da sport piše priče o nesavršenim herojima, o borbi s vlastitim demonima jednako kao i s protivnicima. Njegov put, od betonskog terena u Unquillu do reli staza, bio je vožnja bez kompromisa, baš onakva kakvu je i sam živio.