Uspjeh leži u kraterima granata: Barbarez i Džeko iskovani su u vihoru rata

Bosna i Hercegovina plasirala se u nokaut fazu Svjetskog nogometnog prvenstva pobjedom nad Katarom 3-1. To im je prvi ptu da su uspjeli. Brazil je pobijedio Škotsku 3-0 noćas po našem vremenu i "gurnuo" BiH u nokaut fazu. 

SVE NA JEDNOM MJESTU /

Veliki vodič o SP-u 2026: Raspored i satnice svih utakmica

U noći kada je Bosna i Hercegovina gorjela od slavlja, dok su baklje parale nebo nad Zenicom i Sarajevom, na travnjaku i kasnije na balkonu iznad Vječne vatre stajala su dva čovjeka čije su životne priče mnogo više od nogometa. Sergej Barbarez, izbornik - debitant i Edin Džeko, vječni kapetan, nešto poput Luke Modrića u Hrvatskoj, odveli su zemlju na Svjetsko prvenstvo, ispisavši novo poglavlje nacionalne sportske povijesti.

No, korijeni tog trijumfa ne leže samo u taktici i talentu. Leže u kraterima granata, u izbjegličkim kolonama i u sjećanjima na djetinjstva koja su im oteta. Njihov put nije počeo na stadionu, već u vihoru rata koji je zauvijek oblikovao i njih i zemlju za koju igraju.

Sergej Barbarez: Mostarski sin i bijeg koji je spasio život

Priča Sergeja Barbareza počinje u Mostaru, gradu pjesnika i sunca, ali i gradu dubokih, ratom iskopanih ožiljaka. Rođen 1971. godine u obitelji gdje se nacionalnost nikada nije brojala. Otac Ljubo bio je Srbin, a majka Zlata (rođ. Košarić) imala je bošnjačke i hrvatske korijene. Odrastao je uz Neretvu i na igralištima Veleža, kluba koji je bio simbol zajedništva i antifašističke tradicije grada. Poput mnogih dječaka, sanjao je o karijeri u voljenim "Rođenima", za koje je i zaigrao kao devetnaestogodišnjak.

Međutim, dok je on trčao za loptom, nad Jugoslavijom su se nadvijali tamni oblaci. U zimu 1991. godine, dok je rat već bjesnio u Hrvatskoj i Sloveniji, njegov otac donio je sudbonosnu odluku. Poslao ga je kod ujaka u Hannover, na ono što je trebalo biti kratko, dvotjedno putovanje dok se situacija ne smiri. Otac je, kao i mnogi, pogrešno vjerovao da ludilo neće dugo trajati. No, umjesto povratka, uslijedio je trajni ostanak u Njemačkoj. Rat u Bosni i Hercegovini je eksplodirao, a Mostar postao poprište dvostruke agresije i teških razaranja. Taj očinski instinkt spasio mu je život. Barbarez je kasnije često govorio kako bi, da je ostao, neizbježno završio u ratu, boreći se protiv nejasnog neprijatelja u sukobu koji za njega, dijete iz miješanog braka, nije imao nikakvog smisla.

Dok je u Njemačkoj gradio impresivnu karijeru, igrajući za Hannover, Union Berlin, Hansu Rostock, Borussiju Dortmund i Bayer Leverkusen, te stekavši status legende u HSV-u gdje je u sezoni 2000./01. bio najbolji strijelac Bundeslige, njegovo srce ostalo je u domovini. Odluka da zaigra za reprezentaciju Bosne i Hercegovine nije bila laka. Njegovoj obitelji u Mostaru stizale su ozbiljne prijetnje, zbog čega je svoj debi odgodio dok nije dobio garancije da će njegova majka biti sigurna. Kada je konačno obukao dres s ljiljanima, 14. svibnja 1998. protiv Argentine, postao je više od igrača. Postao je simbol prkosa i nade, kapiten koji je na terenu predstavljao jedinstvo za kojim je zemlja vapila.

Edin Džeko: Odrastanje uz zvuk granata u opkoljenom Sarajevu

Dok je Barbarez svoj put gradio u sigurnosti Njemačke, deset godina mlađi dječak Edin Džeko u Sarajevu je proživljavao pakao. Kada je 5. travnja 1992. počela najduža opsada jednog glavnog grada u modernoj povijesti, imao je samo šest godina. Njegov svijet igre i bezbrižnosti srušio se preko noći.

"Ne osjećam da mogu reći kako sam imao djetinjstvo", prisjetio se godinama kasnije.

"Bio je to period preživljavanja."

Tijekom 1.425 dana opsade, na Sarajevo je palo gotovo pola milijuna granata. Ubijeno je 11.541 osoba, od čega 1.601 dijete. Džekina obiteljska kuća je uništena, pa se s roditeljima i rodbinom, njih petnaest, preselio u mali stan od četrdesetak kvadrata. Sjeća se sirena, skrivanja iza ormarića za cipele i straha koji se uvukao u svaku poru života. Igra je bila luksuz i smrtna opasnost. Jednog dana, majka Belma imala je čudan predosjećaj i nije mu dopustila da s prijateljima ode igrati nogomet na livadi. Nekoliko minuta kasnije, granata je pala na to isto mjesto i usmrtila nekoliko njegovih prijatelja.

"Imala sam čudan osjećaj u trbuhu koji je spasio mog sina", rekla je kasnije.

Nakon rata, koji ga je natjerao da "brže odraste", počeo je njegov nogometni put. Na sprženim terenima, otac Mithat, koji je radio kao dostavljač, vozio bi ga na svaki trening u sarajevski Željezničar. Govorio bi mu da je najvažnije biti dobar čovjek i svakome bi u ruke, uz riječi "sretno, sine", gurnuo bananu.

U klubu ga u početku nisu previše cijenili, dobio je i pogrdni nadimak "Kloc". Smatrali su da su napravili odličan posao kada su ga prodali češkim Teplicama za samo 25.000 eura. No, Džeko je imao nešto što novac ne može kupiti. Mentalnu snagu iskovanu u najtežim uvjetima. Vjerovao je u sebe i radio više od svih. Ostalo je povijest. Wolfsburg, Manchester City, Roma, Inter, Fenerbahçe. Postao je prvi igrač s 50 i više golova u tri od pet najjačih europskih liga, a za Bosnu i Hercegovinu postao je rekorder po broju nastupa i golova, njen vječni "Dijamant" i kapetan..

Krug se zatvara: Jedan izbornik, drugi kapetan

Sudbina je htjela da se putevi ove dvije legende ponovno isprepletu u trenutku kada je reprezentaciji bila najpotrebnija nova nada. U travnju 2024. godine, Sergej Barbarez, bez dana trenerskog iskustva, preuzeo je kormilo reprezentacije. Mnogi su bili skeptični, podrugljivo ga nazivajući "pokerašem" zbog njegove ljubavi prema toj kartaškoj igri. Na terenu ga je čekao četrdesetogodišnji Edin Džeko, kapetankoji je odbijao predati se godinama i brojnim razočarenjima u kvalifikacijama.

Zajedno su stvorili novu energiju. Barbarez je okupio momčad mladih igrača, od kojih su mnogi rođeni u dijaspori, ali sa srcem koje kuca za domovinu svojih roditelja. U dramatičnom doigravanju, prvo su pali Velšani, a onda je u Zenici uslijedio povijesni okršaj s Italijom. Nakon 1-1 u 120 minuta drame, u kojoj je Džeko pred sam kraj ozlijedio rame, uslijedili su penali. Barbarez i Džeko, zagrljeni na klupi, zatvorenih očiju su slušali huk s tribina. Kada je Esmir Bajraktarević, mladić čiji su roditelji preživjeli genocid u Srebrenici, zabio odlučujući penal, stadion je eksplodirao.

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!

Nekoliko sati kasnije, pred gotovo 100.000 ljudi u Sarajevu, Džeko je s balkona zagrmio:

"Kažu pokeraš, a? A što ih izblefira pokeraš!"

Bio je to trenutak katarze. Dva čovjeka, čija su djetinjstva obilježena istim ratom, ali na potpuno različite načine, stajala su zajedno kao simboli pobjede.

Njihova priča nadilazi sport. To je priča o preživljavanju, o otpornosti i o neraskidivoj vezi s domovinom. Od dječaka koji su slušali sirene i strepili za vlastite živote, izrasli su u ljude koji su cijeloj naciji podarili razlog za neizmjernu sreću i ponos.

Dokazali su, kako je Džeko jednom napisao djeci Bosne i Hercegovine: "Ništa nije nemoguće. Baš ništa."